|
Sindikalno organizovanje je civilizacijska tekovina.
Definisano je Ustavom, Zakonom o radu i Zakonom o mirnom rešavanju sporova.
Naše aktivnosti organizujemo i vodimo u tom smeru.
Samo institucionalno zaštićeni, radnici mogu da zaštite svoja prava. |
Prvog maja obeležavamo Međunarodni praznik rada, radničke i sindikalne odgovornosti, ustanovljen daleke 1889. godine, koji simboliše crvena boja — simbol borbe protiv okova i za slobodan život, zasnovan na ljubavi, poverenju i solidarnosti.
To je jedan od najrasprostranjenijih praznika na svetu, a obeležava se u znak sećanja na velike demonstracije iz maja 1886. godine, kada su stotine hiljada američkih radnika izašle na ulice Čikaga kako bi zahtevali opšte prihvaćenje osmočasovnog radnog vremena. U to vreme, Čikago je bio srce američke industrije i centar sindikalnog organizovanja. Iako 1. i 2. maja nije bilo nereda na ulicama, 3. maja su izbili neredi kada su od strane policije ubijena četiri člana sindikata.
U svetu se Praznik rada obeležava mnogobrojnim manifestacijama, akcijama i demonstracijama, čija je suština borba za prava radnika, kraće radno vreme, bolju zaradu i zaštitu na radu. Kod nas ništa novo, jer Prvi maj baš i nema mnogo veze sa težnjama za bolji položaj radnika, već je u kalendaru više rezervisan kao dan za odmor i opuštanje.
Prvomajski uranak za mlade generacije, rođene u poslednjoj deceniji prošlog i u ovom veku, skoro da nema nikakve veze sa radničkim pravima. Danas je odlazak u prirodu i roštiljanje sinonim za ovaj dan — praznik (ne)rada sa mirisom roštilja. Deluje da radnička svest trenutno veoma zaostaje u odnosu na svest radnika od pre skoro 140 godina.
Zabrinuti za egzistenciju i neizvesnu i nepredvidivu budućnost, u Sindikatu finansijskih organizacija Srbije obeležavamo Prvi maj — Međunarodni praznik rada, naš praznik, podsećajući na značaj članstva u sindikatu i pozivajući sve radnike da udružimo snage i da se predlozima izmena i dopuna Zakona o radu izborimo za novo radno zakonodavstvo, koje će zaštiti prava radnika i uspostaviti i štititi dostojanstvo rada i dostojan život.
Konfederacija slobodnih sindikata (KSS), čiji je jedan od osnivača Sindikat finansijskih organizacija Srbije (SFOS), je potpisala ugovor o saradnji sa Kompanijom „Tehnomanija“ d.o.o. iz Beograda.
Saradnja omogućava pogodnosti kupovine za članove Konfederacije/SFOS-a u svim maloprodajnim objektima Kompanije ne celoj teritoriji Republike Srbije.
Članstvo u Konfederaciji potvrđujete overenom potvrdom, koja se popunjava i overava u matičnom sindikatu, čiji ste član, a koji je kolektivni član SFOS-a/Konfederacije.
Matični sindikat potvrdu dostavlja Konfederaciji na uvid i pečatiranje. KSS potvrdu vraća elektronskom poštom matičnom sindikatu, nakon čega se tako overena potvrda štampa i tada je moguće izvršiti kupovinu pod sledećim povoljnim uslovima:
Kao da se ponekad zaboravi na značaj i na suštinu praznika, pa je obaveza da podsetimo zašto ceo svet duže od jednog veka 8. marta obeležava Međunarodni dan žena. Iako se uglavnom obeležava poklanjanjem cveća, ovaj praznik treba da nas opomene na, često ugrožena, prava zaposlenih žena. Taj praznik ipak ima mnogo dublji, revolucionarniji i humaniji karakter od današnjeg potpuno ispraznog značenja. Na taj dan svet se podseća na dugogodišnju borbu žena, a čiji su najvažniji rezultati bili uvođenje osmočasovnog radnog vremena, mogućnost iste zarade za muškarce i žene, kao i socijalna zaštita majki i uvođenje prava na trudničko i porodiljsko bolovanje. Dakle, to je sećanje na dan kada su žene napravile važan iskorak u borbi da budu ravnopravne sa muškarcima na polju rada.
Žene zaposlene u industriji odeće i tekstila su javno demonstrirale 8. marta 1857. u Njujorku, u Americi, a dva meseca kasnije su osnovale sindikat. Protesti na taj dan su se događali i sledećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1909. godine kada je 15.000 žena marširalo ulicama Njujorka, zahtevajući kraće radno vreme, bolje plate i pravo glasa. Dan žena se obeležava kao uspomena na požar u tekstilnoj fabrici u Njujorku, kada je poginulo preko 140 žena. Godinu dana kasnije, u Danskoj, u Kopenhagenu je održana Druga konferencija žena socijalista, na kojoj je na inicijativu političarke i borca za ljudska prava Klare Cetkin ustanovljen praznik Dan žena u znak sećanja na taj događaj. Već sledeće godine Međunarodni dan žena je obeležilo više od milion ljudi, dok je prva proslava u Srbiji održana 1914. godine.
Ujedinjene nacije su službeno počele obeležavati Međunarodni dan žena 1975. godine, koja je proglašena Međunarodnom godinom žene. Od 1996. godine svaki Dan žena ima zvaničnu temu. Prva tema koju su UN usvojile 1996. godine bila je „Proslavljanje prošlosti, planiranje budućnosti“, a ove godine UN su odredile temu kao „Investirajte u žene: Ubrzajte napredak“ sa fokusom na rešavanje ekonomske obespravljenosti.
Praznik, potreba, vid borbe ili prilika da nekome poklonimo pažnju, ostaje da razmislimo...
U većini sindikalnih organizacija — članica Sindikata finansijskih organizacija Srbije u toku je, ili će do kraja tekuće godine biti obavljen postupak kolektivnog pregovaranja. Pitanja koja smo s tim u vezi dobili od naših članica uglavnom se odnose na rad od kuće.
Iako je u Srbiji rad od kuće predviđen kao oblik radnog odnosa, Zakon o radu nedovoljno definiše tu oblast rada. Kod nas nisu dovoljno precizno zakonom regulisane tačke koje se odnose na nadzor poslodavca i efikasnost radnika koji radi od kuće, sporno je i pitanje obezbeđivanja sredstava za rad, tu su i nedoumice oko osiguranja radnika od povrede na radu, itd.
Kada je talas delta soja koronavirusa počeo da hara, iznuđena je bila tranzicija na rad na daljinu, ili od kuće kao poželjan koncept obavljanja radnih zadataka u uslovima pandemije korona virusa. Sagledavajući da su kolektivi mesta neposrednog kontakta i potencijalno intenzivna žarišta, većina poslodavaca u delatnosti pružanja finansijskih usluga su su u okviru paketa mera mera zažtite zdravlja uvrstili i obavezu da deo zaposlenih obavlja rad od kuće, za sve osim za službe i poslove gde to nije izvodljivo, i to u različitim formama po pitanju broja broja zaposlenih koji ga obavljaju, dana u radnoj sedmici i rokovi trajanja takvog rada.
Ono o čemu su mnogi sindikati ukazivali evoluiralo je u pojavu koja se razvija u raznim pravcima i postalo je skup gorućih pitanja, tako da kolektivnim ugovorom moraju biti pokrivena sva pitanja u vezi sa radom od kuće. Zbog toga SFOS ukazuje da je u kolektivnim ugovorima kod poslodavca neophodno predvideti da se aneksima ugovora o radu moraju precizno definisati parametri ovakvog vida obavljanja rada, a naročito:
· broj dana na sedmičnom nivou tokom kojih zaposleni rade van kancelarije;
· „pravo na nedostupnost“ — vremenski intervali tokom kojih radnik van prostorija poslodavca mora biti dostupan i na koji način (elektronska pošta, mobilni telefon, itd);
· da li i pod kojim uslovima radnik na daljinu ima pravo na tehničku podršku kompanije;
· na koji način poslodavac nadoknađuje troškove rada od kuće i šta sve spada u njih;
· uslovi povratka na režim rada u poslovnim prostorijama.
Problem stalne dostupnosti zaposlenog postojao je i pre početka pandemije, ali je sada znatno dobio na težini. Rad koji podrazumeva da je osoba dostupna i van radnog vremena prepoznat je kao izuzetno negativan po zdravlje ljudi, tako da su pojedine zemlje Evropske unije tokom prethodne decenije donele okvirne propise u vezi sa ovim pravom, ali su njihove odredbe bile deo okruženja oslonjenog na osmočasovni rad kod poslodavca i ne u potpunosti primenjive na novonastale uslove rada. U ovom domenu su očigledne dve stvari: da život ide ispred zakonodavstva i da će tek budućnost odrediti modele koji će efikasno pomiriti pravo na rad na daljinu sa pravom da se bude nedostupan.
Novo i bitno pitanje je ko snosi troškove rada od kuće? Argument da njih treba da snosi radnik naročito uzima obzir da zaposleni prilikom rada van kancelarije nema troškove javnog prevoza, parkinga, korišćenja automobila, ili ishrane van kuće. Međutim, suprotan argument je ukazivanja na to da poslodavci tu imaju manje troškove za zakup poslovnog prostora, njegovo održavanje i razne druge operativne izdatke koji su povezani sa boravkom radnika u prostoru kompanije, a da radnik itetako ima uvećane troškove koji se javljaju na nivou njegovog domaćinstva u kojem radi. Uvećani troškovi (električna energija, grejanje/hlađenje, komunalije, habanje nameštaja, kvarovi na kućnim aparatima i drugi) koje radnik ima kada radi od kuće moraju biti predmet kolektivnog pregovaranja.
Kada su restriktivne mere bile privremeno popuštane i kada su radnici počeli da se vraćaju na radna mesta, obistinila su se predviđanja izneta još na samom početku globalne zdravstvene krize, a to je da radnici osetivši blagodeti rada od kuće, uglavnom neće želeti da se vrate na radna mesta, čak i onda ako je povratak u poslovne prostorije zdravstveno bezbedan.
Banke su sve više, tako deluje, za opciju nastavka rada od kuće u nekoj hibridnoj formi (određeni broj dana kod poslodavca, ostatak od kuće), jer tako ostvaruju uštede i sve se manje čini izvesnim da će doći do potpunog povratka na „staru normalnost“, jer se nova pokazala kao ekonomski efikasnija, barem za one poslodavce koji mogu uspešno da posluju na daljinu. Rad od kuće je došao da ostane, tako deluje, a ne da nestane i, samim tim, moramo ga prihvatiti kao realnost, za koju moramo imati spreman sindikalni odgovor.
Međunarodna organizacija rada (MOR) pokrenula je 2002. godine prvi Svetski dan borbe protiv dečijeg rada. Dan 12. jun treba da posluži kao katalizator rastućeg svetskog pokreta protiv dečijeg rada. Ukidanje dečijeg rada je kamen temeljac težnje za socijalnom pravdom, kroz koju svaki radnik može slobodno i na osnovu jednakih mogućnosti i tretmana tražiti svoj pravičan deo bogatstva koje je pomogao da se stvori.
Skoro dve decenije svet je beležio stalni napredak u smanjenju dečijeg rada. Ali tokom proteklih nekoliko godina sukobi, krize i pandemija COVID-19 gurnuli su mnoge porodice u siromaštvo i naterali milione dece na dečiji rad. Ekonomski rast nije bio dovoljan, niti dovoljno inkluzivan, da ublaži pritisak koji osećaju porodice i zajednica i koji ih tera da pribegavaju dečijem radu. Danas je 160 miliona dece još uvek angažovano na dečijem radu. To je skoro jedno od deset dece širom sveta, a što je još gore, polovina je radno angažovano na način koji je realno rizičan za njihovo fizičko i mentalno zdravlje.
Situacija u vezi sa dečijim radom stoga odražava uočeni nedostatak zadovoljavajućih odgovora na višestruke izazove i promene koje utiču na svet rada. Sve veći jaz između obaveza i konkretnih dostignuća je oslabio akciju, što je ponekad rezultiralo neangažovanjem. Dečji rad je — verovatno — najvidljiviji od ovih problema. To je uzrokovano i održava siromaštvo i isključenost. To uskraćuje deci obrazovanje i mogućnosti i stavlja ih u suprotnost da obezbede pristojan prihod i stabilno zaposlenje kao odrasli.
To je nepravda koja se u većini slučajeva oseća na nivou domaćinstava i porodica — dve trećine dečijeg rada se dešava kao član porodice koji doprinosi. Ali koči ekonomski rast čitavih zemalja i može se povezati sa sve većom nejednakosti u mnogim delovima sveta. To je pretnja društvenoj koheziji i ljudskom napretku.
Takođe, MOR ocenjuje da je dečiji rad retko posledica nebrige roditelja već da ga uzrokuje siromaštvo i nedostatak socijalne pravde. Dostojanstven rad znači okončanje prinudnog rada i diskriminacije, stvaranje bezbednih i zdravih radnih mesta i omogućava roditeljima da decu umesto na rad šalju u škole. Svetski dan borbe protiv dečijeg rada 2023. godine je trenutak za sve koji su posvećeni okončanju dečijeg rada da pokažu da se promena može postići kada se spoje volja i odlučnost.
Prvog maja obeležavamo Međunarodni praznik rada, radničke i sindikalne odgovornosti, koji simboliše crvena boja — simbol borbe protiv okova i za slobodan život, zasnovan na ljubavi, poverenju i solidarnosti. To je jedan od najrasprostranjenijih praznika na svetu, a obeležava se u znak sećanja na velike demonstracije iz maja 1886. godine, kad su radnici u Čikagu stupili u štrajk, zahtevajući osmočasovno radno vreme.
Praznik rada u svetu se obeležava raznim akcijama i demonstracijama, čija je suština borba za prava radnika, kraće radno vreme, bolje plate i zaštitu na radu. Kod nas ništa novo, jer Prvi maj nema mnogo veze sa težnjama za bolji položaj radnika, već je u kalendaru više rezervisan kao dan za odmor i opuštanje. Deluje da radnička svest danas zaostaje u odnosu na svest radnika od pre više od veka.
I ove godine je jasno da nije ostvaren pozitivan rezultat, barem ne kada su u pitanju socijalna pravda i solidarnost. Radnici, oni koji imaju sreću da imaju posao, nezadovoljni su i uplašeni. Čak i zahtev demonstranata od pre 136 godina za osmočasovno radno vreme, za većinu zaposlenih, iako je propisano Zakononom o radu, kod nas u praksi nije ostvaren.
Nesiguran rad je postao preovlađujući: sa ugovorom na određeno vreme, na privremenim i povremenim poslovima, preko agencija za posredovanje ili rad „na crno“. Strah od gubitka posla i potpuna apatija da se bori i izbori za veće plate, veću minimalnu zaradu, za život dostojan čoveka takođe preovlađuju.
Sindikat finansijskih organizacija Srbije ukazuje da je krajnje vreme došlo da se ovakvo stanje menja. Nije normalno da Srbija bude zemlja jeftine radne snage i nesigurnih poslova za prekarne radnike. Zahtev da radnici imaju pravo na bezbedan i zdrav posao, koji je plaćen tako da omogućuje siguran rad i dostojanstven život je u potpunosti osnovan i opravdan.
To mogu ostvariti radnici i sindikati jedino ako su udruženi, solidarni, dobro organizovani i okrenuti zajedničkom cilju, a poruka je: solidarnost = ključ uspeha!
Borba za radnička i ljudska prava traje i danas i deluje da će i naša deca i deca njihove dece na svoj način voditi borbu za svoja prava. I dok živi praznik rada — živi i nada. Živeo praznik rada!