Sindikat finansijskih organizacija Srbije - SFOSČlanice SFOS-a su sindikati u banakama, osiguranju i drugim finansijskim organizacijama:

  

 

Adriatic Bank logo

AIK banka a.d. Beograd

ALTA banka a.d. Beograd

Banca Intesa a.d. Beograd

Banka Poštanska štedionica a.d. Beograd

Eurobank Direktna a.d. Beograd

NLB Komercijalna banka a.d. Beograd

OTP banka a.d. Novi Sad

DDOR Novi Sad a.d.o Novi Sad

Sava neživotno osiguranje a.d.o. Beograd

Triglav osiguranje a.d.o. Beograd

Udruženje banaka Srbije Beograd

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

sfos protest 2001

Sindikalno organizovanje je civilizacijska tekovina.

 

Definisano je Ustavom, Zakonom o radu i Zakonom o mirnom rešavanju sporova.

 

Naše aktivnosti organizujemo i vodimo u tom smeru.

 

Samo institucionalno zaštićeni, radnici mogu da zaštite svoja prava.

 

 

 

 

Ko je kriv? Neko mora biti!

Crna rupa bez raspleta Od 2000. godine do danas desetkovan je broj zaposlenih, ali niko zbog toga još nije odgovarao. Prema zvaničnim podacima, zbog otkaza bez posla je ostalo 374.620 ljudi (nezvanični podaci kažu da je daleko veći broj ljudi izbačenih na ulicu).

 

Od 2000. godine do danas desetkovan je broj zaposlenih, ali niko zbog toga još nije odgovarao. Prema zvaničnim podacima, zbog otkaza bez posla je ostalo 374.620 ljudi (nezvanični podaci kažu da je daleko veći broj ljudi izbačenih na ulicu). Građani Srbije očekuju makar izvinjenje za tako veliki broj izgubljenih radnih mesta i za uništenu srednju klasu. Međutim, najveći problem nisu ugašena radna mesta, već ona nova koja nisu otvorena.

Istine radi, ipak treba jasno reći da sunovrat nije započeo baš te „revolucionarne“ 2000. godine, već najmanje deceniju ranije. Da je to tako, dovoljno je da potvrdi ovaj podatak: u periodu 1990-2000. godina u Srbiji je izgrađeno svega 106 kilometara kakvih-takvih auto-puteva, a u periodu od 2000-2010. godine još manje - 45 kilometara auto-puteva i 52 kilometra jedne trake auto-puta (Beograd - Novi Sad). Poređenja radi, u Hrvatskoj je od raspada Jugoslavije u promet pušteno više od 1.400 kilometara izuzetno kvalitetnih auto-puteva. Već gotovo dve decenije slika u Srbiji se ne menja - mnoga preduzeća su zatvorena, mnoge privatizacije su bile loše, a veliki broj njih i sada je pod znakom pitanja.

Sindikat finansijskih organizacija Srbije se odlučno borio protiv pravno i ekonomski neopravdane odluke o pokretanju stečajnog postupka u četiri tada najveće jugoslovenske/srpske investicione banke – Beobanka, Beogradska banka, Investbanka i Jugobanka. Zbog protivzakonite odluke o pokretanju stečajnog postupka, do dana današnjeg niko nije odgovarao. Tada su bez posla ostale hiljade i hiljade zaposlenih (ne samo) u navedenim domaćim bankama, a privreda je ostala bez izvora kreditiranja i finansiranja. Država je suspendovanjem prava akcionara–vlasnika tih banaka postala vlasnik praktično tri četvrtine privrede u Srbiji, nakon čega je obavljen postupak privatizacije, koji će dalje na kolena baciti celo društvo. O nepravilnostima privatizacije koja je tada obavljena u Srbiji govore i silni izveštaji koji sada stižu (ne samo) iz Evropske unije. Sve u vezi Nacionalne štedionice je tek posebna priča…

Malo se ko u zemlji bavio traženjem krivca za desetkovanu radnu snagu i ekonomski krah od 2000. godine do danas. Prvi (i jedini) pokušaj izvinjenja zbog „zločina vlasti protiv privrede i građana“ dali su usamljeni ekonomisti koji su predložili svom strukovnom savezu rezoluciju koju bi usvojio Socijalno-ekonomski savet Srbije. Predlog je, te 2010. godine, odbijen jednoglasno. Tako je pitanje odgovornosti ponovo odloženo u neku fioku, čak i pre nego što je započeta rasprava. A da li bi uopšte iko trebalo da odgovara za 374.620 zvanično izgubljenih radnih mesta, propalu privatizaciju, uništenu radničku klasu i rekordnu stopu nezaposlenosti - više se i ne postavlja to pitanje.

Crna rupa bez raspletaDok su i levica i desnica ujedinjene (samo) u stavu da ovako nije moralo biti i da su „reforme“ spore i neuspešne, ni 13 godina kasnije nema saglasnosti o tome kojim putem ići dalje. U čekanju novog sutra, ali bez vere da će ono biti bolje, radnička klasa očekuje da i njima neko konačno položi račune, ako ne baš izvinjenje. Najviše ga očekuju od Vlade Republike Srbije.

I sindikati i poslodavci, i struka i nauka, apostrofiraju političku elitu kao najodgovorniju za „izgubljenu deceniju“. Uopšteno rečeno, odgovorni su oni koji su mogli drukčije da vode ovo društvo, a nisu. Dakle, oni koji su imali moć. Odgovorni su i oni koji su znali, a nisu ništa činili da to znanje usmere u korist javnog dobra. Najjednostavnije rečeno, odgovorni su političari i inteligencija, elita.

Ipak, u „propustima“ je prednjačila politička elita. Posledica njihove vladavine je takva da imamo nezaustavljiv rast deficita u trgovinskoj razmeni i nacionalnom budžetu, velike devizne privatne i državne dugove, kao i ekstremno nizak izvoz nalik zemljama u razvoju. I upravo je sve to dovelo do katastrofalno niskog nivoa zapošljavanja, izuzetnog porasta nezaposlenosti, veštačkog rasta životnog standarda, ali i pretećeg rasta siromaštva. Kada se svaka politička stranka bude sagledavala isključivo po rezultatima sopstvenog rada, tek tada će se stvari u Srbiji promeniti.

Trenutno se događa vidljivo i specifično i višeslojno formiranje srednje klase. Preduzetnička klasa je nova, još bez formiranog identiteta i jasne socijalne pozicije, ali duboko integrisana sa političkom elitom. Njeno poreklo je bivša nomenklatura, ratni profiteri, rentijeri na bazi državnih funkcija i ilegalna trgovina (cigarete, droga). Takvo poreklo delom objašnjava i funkcionisanje institucija u kojima se održavaju politička patronaža, klijentilizam, nepotizam i neinstitucionalno lobiranje. Zato se i nameće hipoteza da su naše elite više rivali, lovci na plen, nego ideološko-programske alternative za vođenje društva i njegovo usmeravanje.

Poslodavci, međutim, „krivicu“ raspoređuju i tvrde da uprkos tome što najveću odgovornost snosi „politička elita“ deo je i na narodu. Po njima, patimo od hroničnog nedostatka preduzetničkog duha i u našem društvu se ljudi koji rade i imaju rezultate nipodaštavaju, dok se lažne vrednosti ističu u prvi plan. Pored ekonomske reforme, kažu, nama je pre svega potreba suštinska reforma obrazovanja i prosvećivanje širokih masa, kako bi oni shvatili da je sudbina u njihovim rukama i da moraju biti preduzimljivi ako žele da menjaju svoje okruženje i svoj život, a ne da budu pasivni i čekaju da drugi reše njihove probleme. Kriza u kojoj se nalazimo mnogo je manje posledica dejstva svetske ekonomske krize nego odraz našeg sopstvenog mentaliteta.

Sindikalni lideri tvrde da narod ne bi trebalo „prozivati“ ni za šta jer se radnicima već godinama manipuliše i iz njih se izvlače i poslednji atomi snage. Predsednik Konfederacije slobodnih sindikata Ivica Cvetanović zato tvrdi da je danas teško naleteti na „zadovoljnog zaposlenog“. On tvrdi da u razgovorima sa zaposlenima po celoj Srbiji još nije sreo nijednog koji bi kazao da je srećan što je fabrika u kojoj je radio prodata, da je njegovj novi gazda dobar poslodavac, fin i pošten čovek, i da ga plaća dovoljno, da može decu da prehrani. Naprotiv, priče radnika su apokaliptične i oni ne vide izlaz iz socijalne bede. Uprkos poražavajućem bilansu, još niko nije sagledao kolika je realna šteta napravljena rasprodajom državne i društvene imovine i prodajom preduzeća.

Ako bi se danas tražili krivci za propast srpske ekonomije i privrede, spisak „grešnika“ pojedinaca bio bi podugačak, ali je suštinski, glavni krivac država. Ona diktira makro-ekonomiju, ona kreira privredni ambijent, ona se stara da svi imaju jednaka prava, ona se brine da njeni podanici ne budu žedni, gladni, goli i bosi. A kod nas su se, od svega korisnog iz sveta, zapatile tri najgore moguće pojave - rasprodaja imovine, korupcija i tajkuni.

Reforme su ugrozile sisteme vrednosti, kao i situiranje u novom socijalno-ekonomskom aranžmanu. Stalni posao postaje ekskluzivno dobro, socijalna promocija je neizvesna i ostvaruje se pod drugim pravilima, ograničena je zaštita radničkih prava, kao i šansa za obrazovanje. Socijalni dijalog je potpuno zamro i do sada niko nije izračunao koliko nas ukupno košta „ekonomija destrukcije“ i loša privatizacija preduzeća. Sigurno je reč o milijardama evra. Srbiji je u ovom momentu neophodan ekonomski guru da reši sve privredne, finansijske i socijalne probleme.

Mnogi predstavnici vlasti na postavljena pitanja o prednostima Srbije za strane investitore krajnje nepromišljeno i neodgovorno odgovaraju, da je to, između ostalog, i jeftina radna snaga!? Međutim, Srbija nije samo zemlja jeftine radne snage, već ima i veoma kvalifikovane i obučene stručnjake, što bi investitori trebalo da imaju u vidu i treba učiniti sve da se oni zaposle i rade u zemlji, a ne da odlaze u inostranstvo zbog posla. U Agenciji za strana ulaganja i promociju izvoza smatraju da je jedna od glavnih komparativnih prednosti Srbije u odnosu na druge zemlje dobar odnos tehničke „pismenosti“ radne snage i konkurentne cene rada. Nemačko privredno udruženje u Srbiji je objavilo da bi njihovi članovi u 88 odsto slučajeva ponovo izabrali Srbiju kao investicionu lokaciju, a njih 39 odsto je najavilo i povećanje broja zaposlenih, pri čemu treba napomenuti da Nemci važe za oprezne i konzervativne investitore. Kvalitetna radna snaga je jedna od glavnih prednosti Srbije u odnosu na druge zemlje jugoistočne Evrope, a ne jeftina radna snaga.

Imamo najveće poznavanje engleskog i drugih stranih jezika u regionu, a u nekim slučajevima na primeru FIAT–a i po tri generacije radnika koji su radili u jednom sektoru, na jednom proizvodu, pa je njihovo znanje potrebno samo nadograditi. Mi ipak imamo jako dobre visoke škole i kadar koji je u bivšoj Jugoslaviji uspeo da se kvalifikuje i edukuje po pitanju novih proizvoda. Sada je možda poslednji trenutak da se mladi koji izlaze iz kvalitetnih škola ubace u privredu i da oni budu generacija koja će omogućiti da Srbija bude mesto inovacija, a ne jeftine radne snage. Mlade treba podstaći tako da u privredi u toku godine dovode studente sa fakulteta na praksu kako bi se oprobali u primeni svog znanja. Treba zaustaviti odliv mozgova i treba više firmi da radi sa naučnim institucijama koordinirano i da uliva snagu mladim stručnjacima. S tim u vezi, kada je reč o visokoobrazovanim kadrovima, u Nacionalnoj službi za zapošljavanje kažu da se na evidenciji nalazi oko 60.500 nezaposlenih sa završenim fakultetom, kao i 70 doktora nauka.

Sve to prati sve glasniji „poklič“ potrebe za izmenama Zakona o radu i neophodnosti „fleksibilnijih“ poslova i „fleksibilnijeg“ zapošljavanja, a to znači pre svega lakšeg otpuštanja, kao da broj od 374.620 zvanično otpuštenih u Srbiji od 2000. godine do danas nije dovoljan. Sindikat finansijskih organizacija Srbije, zajedno sa Konfederacijom slobodnih sindikata neće podržati nijedan predlog izmena i dopuna Zakona o radu koji bi bio na štetu zaposlenih i njihovih stečenih prava, s obzirom da neki predlozi upućuju na to da u Srbiji imamo samo jeftinu radnu snagu bez ikakvih prava, predlozi koji nas vraćaju u robovlasničko društvo u sferi rada.

Korisni linkovi

 

Vlada Republike Srbije

Narodna banka Srbije

Republička agencija za mirno rešavanje sporovaeKapija finansije

Kamatica

Međunarodna organizacija rada

Evropsa socijalna povelja

Kursna lista

 

valute