Sindikat finansijskih organizacija Srbije - SFOSČlanice SFOS-a su sindikati u banakama, osiguranju i drugim finansijskim organizacijama:

  

 

Adriatic Bank logo

AIK banka a.d. Beograd

ALTA banka a.d. Beograd

Banca Intesa a.d. Beograd

Banka Poštanska štedionica a.d. Beograd

Eurobank Direktna a.d. Beograd

NLB Komercijalna banka a.d. Beograd

OTP banka a.d. Novi Sad

DDOR Novi Sad a.d.o Novi Sad

Sava neživotno osiguranje a.d.o. Beograd

Triglav osiguranje a.d.o. Beograd

Udruženje banaka Srbije Beograd

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

sfos protest 2001

Sindikalno organizovanje je civilizacijska tekovina.

 

Definisano je Ustavom, Zakonom o radu i Zakonom o mirnom rešavanju sporova.

 

Naše aktivnosti organizujemo i vodimo u tom smeru.

 

Samo institucionalno zaštićeni, radnici mogu da zaštite svoja prava.

 

 

 

 

Krajnje je vreme

Kap koja je prelila Dok nam vlast „obećava“ da će preduzeti „bolne“ mere, sindikalne centrale su se ograđene u svojim „feudima“, razjedinjene, nespremne da se makar usaglase. Zajednička tačka mora da bude – solidarnost. Sećate li se - solidarnosti?!

 

Dok nam vlast „obećava“ da će preduzeti „bolne“ mere, sindikalne centrale su se ograđene u svojim „feudima“, razjedinjene, nespremne da se makar usaglase oko toga koje su im, ako postoje, a mora da postoje, zajedničke tačke, kad već ne mogu ni oko čega da se dogovore. Ta zajednička tačka mora da bude – solidarnost. Sećate li se - solidarnosti?!

Ovo je vreme u kome su i država, i poslodavci, i radnici i sindikati pred zajedničkim izazovom koji, bez obzira na sve prethodne, ponovo nazivaju „reformom privrede i društva“, dakle pred izazovom na koji niko nema ekskluzivno pravo da samostalno donosi odluke, već mora doći do neke saglasnosti.

Međutim, jasno je da se vlast ovde opredelila za neo-liberalni model za oporavak srpske ekonomije, za koncept koji je u zemljama u tranziciji, ali i u nekim drugim zemljama, ostavio katastrofalne posledice po ekonomski razvoj, položaj radnika i standard stanovništva. Evropski građani gotovo pet godina plaćaju visoku cenu mera štednje i deregulacije, mera koje, na to ukazuje stvarnost, nisu urodile plodom, te su smanjene plate, penzije, socijalna pomoć i javne usluge.

Srbija nije razvijena zemlja, mi smo još uvek u tranziciji, ovde je uništena industrija i finansije, tako da teško da će neo-liberalni koncept „da se primi“ na ovom tlu. Jer, taj model odgovara najrazvijenijim zemljama sveta, i to zato što te zemlje imaju razvijenu proizvodnju i materijalnu i finansijsku moć. Na globalnom nivou njima odgovara koncept „globalnog sela“, jer te zemlje prirodno teže da izbrišu granice za svoj kapital.

Dakle, moćni su se ujedinili, krupni kapital se ujedinio, i čini sve da se radnici razjedine, jer im je to u interesu. U razvijenim zemljama, u kojima je svest o pravima radnika na visokom nivou, poput Nemačke, radnici i sindikati su jedinstveniji nego u zemljama u tranziciji, a država kroz socijalni dijalog predstavnika sveta kapitala i rada čuva socijalni mir, pa sa mirom kod kuće može da širi kapital na druga tržišta.

Kod nas, od kako je društvo ušlo u tranziciju, stiče se utisak da je neko svesno razdrobio sindikalni pokret u nameri da tako razdrobljeni ostanu da „vise u vazduhu“ dok nam se dešavaju „reforme“, bez snage da se dogovore oko bilo čega. A, polazeći od primera Nemačke, postoji dodirna tačka svih sindikalnih centrala ovde (kao, uostalom, i svuda u normalnom svetu), a to je da brane poziciju i utiču na kreiranje zakonskih inicijativa radi zaštite prava radnika.

Najbolji primer za to je pokušaj prekrajanja Zakona o radu pred kraj prošle godine, koji je izazvao veliki otpor ali je, čini se, još više produbio nerazumevanje među sindikalnim centralama, koje su dodatno rasparčane, pa čak iako je u jednom trenutku delovalo da idu „samo“ u „dva koloseka“ (Savez samostalnih sindikata Srbije i UGS „Nezavisnost“, sa jedne strane, odnosno Srpski sindikalni front, čije je osnivanje inicirala Konfederacija slobodnih sindikata, sa druge).

Taj nakaradni „paket“ rešenja Zakona o radu koji je pokušan kod nas, sličan je u čitavom regionu. „Skriveni autor“ tog modela jesu predstavnici kapitala koji teže da za svoj finansijski i realni sektor obezbede što povoljniju poziciju radi stvaranja što većeg profita, a na štetu radnika.

Neregularne reforme zakona o radu sprovedene su i u nekoliko država - članica Evropske unije, naročito u zemljama koje su primile pakete pomoći. Te reforme nisu rezultirale većom stopom zaposlenosti. Naprotiv, na taj način je povećana stopa nezaposlenosti i broj nesigurnih radnih mesta. Međunarodna organizacije i tela, kao što su Međunarodna organizacija rada i Evropski sud za ljudska prava, kao i nacionalni ustavni sudovi osudili su neke mere štednje, uz obrazloženje da se njima krše osnovna ljudska prava. Upravo iz tog razloga sindikati su u nekoliko zemalja pored demonstracija započeli i pravne akcije protiv ove deregulacije zakona o radu.

Ipak, pokušaj prekrajanja Zakona o radu se nastavlja, istina u blago izmenjenoj formi, ali suština je ista i taj „paket“ će lako proći ovde, najverovatnije bez većih potresa, jer su oni koji ga guraju svesni da su sindikati razjedinjeni, da je lako njima takvima manipulisati i fingirati socijalni dijalog, svesni su da nemaju snagu da priprete generalnim štrajkom – glavnom pretnjom sindikata. Postoje nezavisni intelektualci koji o tome govore, koji argumentovano upozoravaju, ali većeg odjeka nema. Vlast se, opet, jedino boji da ne dođe do nekog spontanog šireg radničkog bunta, koji neće moći da kontroliše ni vlast, ni sindikati. A, to se dešavalo u našem okruženju.

Radnici u Srbiji dižu ruke od sindikata. Uvidevši neslogu sindikalnih centrala, oni sumnjaju u to da sindikati u ovome trenutku mogu da učine bilo šta. Pitaju: šta vi to radite, čemu služite, šta nudite, šta dobijamo mi vaši članovi… Mnogi lideri sindikalnih centrala kod nas se ponašaju autistično. Za to vreme, sindikati u svetu, kao i druge organizacije, idu u korak s vremenom i razvojem tehnologije. Društvene mreže koriste za komunikaciju, kao i da bi dopreli do šireg javnog mnjenja, kako bi održali jedinstvo i solidarnost u članstvu i pažnju šire javnosti za teme sveta rada.

Kap koja je uzburkala...

Veliki je izazov pred svima nama. Objektivno, teška je situacija u kojoj se nalazimo. Sindikat finansijskih organizacija Srbije poziva vas koji vodite sindikalne centrale da se dozovete pameti, krajnje je vreme, da učinite napor – nije to baš toliko teško, a ni neprirodno – da se usaglasite oko toga šta je interes radnika Srbije i da se dogovorite oko zajedničke strategije i akcionog jedinstva. Učinite sve da unapredite strukturu Socijalnog saveta Srbije i učinite ga funkcionalnim i relevantnim.

Sindikalne centrale, opametite se, dok ne bude (pre)kasno. Ne trošite više vreme i energiju na međusobna osporavanja, prozivanja, tužakanja. Nema više vremena za gubljenje i dvoumljenje. U protivnom, ako sve ovo što nam „obećavaju“ prođe onako kako su zamislili zastupnici sveta kapitala, biće katastrofalno za sve radnike u Srbiji. Ali i za sindikate. Trenutno je poslednje veliko uporište sindikalnog organizovanja u javnim preduzećima, u onima koje je najviše potrebno „reformisati“. „Pukne“ li tamo, sve je otišlo bez traga.

Ne dozovete li se pameti, vi „veliki sindikalni lideri“ sindikalnih centrala, ostaćete lideri sami sebi.

Korisni linkovi

 

Vlada Republike Srbije

Narodna banka Srbije

Republička agencija za mirno rešavanje sporovaeKapija finansije

Kamatica

Međunarodna organizacija rada

Evropsa socijalna povelja

Kursna lista

 

valute