Sindikat finansijskih organizacija Srbije - SFOSČlanice SFOS-a su sindikati u banakama, osiguranju i drugim finansijskim organizacijama:

  

 

Adriatic Bank logo

AIK banka a.d. Beograd

ALTA banka a.d. Beograd

Banca Intesa a.d. Beograd

Banka Poštanska štedionica a.d. Beograd

Eurobank Direktna a.d. Beograd

NLB Komercijalna banka a.d. Beograd

OTP banka a.d. Novi Sad

DDOR Novi Sad a.d.o Novi Sad

Sava neživotno osiguranje a.d.o. Beograd

Triglav osiguranje a.d.o. Beograd

Udruženje banaka Srbije Beograd

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

sfos protest 2001

Sindikalno organizovanje je civilizacijska tekovina.

 

Definisano je Ustavom, Zakonom o radu i Zakonom o mirnom rešavanju sporova.

 

Naše aktivnosti organizujemo i vodimo u tom smeru.

 

Samo institucionalno zaštićeni, radnici mogu da zaštite svoja prava.

 

 

 

 

Dostojanstven posao i jednak tretman za sve

Dižemo ruke i glas protiv prekarnosti! Predstavnik Sindikata finansijskih organizacija Srbije učestvuje na kursu pod nazivom Organizovanje mladih radnika prekarni rad“ (Organising young workers – precarious work), koji se održava od 8. do 11. septembra 2015. godine u Birmingemu, Engleska.

Ovaj skup, kao deo unapređenja socijalnog dijaloga u Evropi, zajedno organizuju UNI – Finansije Evropa (čija je članica SFOS) i Institut Evropske konfederacije sindikata, a finansira Evropska komisija Evropske unije.

Vezano za pojavu koja je određena terminom koji je sve češće u upotrebi u svetu - „prekarnost“, odnosno o nečemu o čemu se kod nas još uvek stidljivo govori (najdalje je otišao Srećko Mihailović u istraživanju i pokušaju pojašnjenja i iznalaženju rešenja, načina borbe i puteva izlaska iz tog stanja), može se reći da je pre četiri decenije bilo rašireno verovanje da će početkom dvadesetprvog veka zaposleni raditi dvadeset sati nedeljno, živeti u sigurnosti i uživati određeni profesionalni status. Umesto toga, svedoci smo rasta nove i opasno gnevne klase – prekarijata.

Prekarni radnici (ili prekarijat - neologizam stvoren od latinske reči precarius = nesiguran i završetka -ijat iz pojma proleterijat) su radnici koji pate zbog prekarnosti, odnosno teškog opstajanja u životu bez predvidljivosti ili sigurnosti, koji utiče na materijalno ili psihološko stanje.

Glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost, rad na određeno vreme, povremeni i privremeni rad, i niska ili nikakva radna prava i zaštita. To su sezonski radnici, radnici na crno, „slobodnjaci“ koji žive od honorara, ugovorni radnici, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji rade po projektima... Uz to, veoma su im ograničeni izgledi za profesionalno napredovanje, odnosno za prepoznatljivi profesionalni identitet ili posao koji žele i koji je u skladu sa nivoom obrazovanja. Izostaje i socijalna mobilnost ili se pretače u trku ka dnu društvene lestvice.

Dižemo ruke i glas protiv prekarnosti! 

Za razliku od generacija iz razdoblja socijalne države u Evropi, koje su mogle računati na teško stečena radnička prava i socijalnu sigurnost, kao što su stalno zaposlenje koje im je osiguralo penzijsko i zdravstveno osiguranje, definisano osmočasovno radno vreme, godišnji odmori, slobodni vikendi i sindikalno organizovanje, današnji radnik postindustrijskog globalnog kapitalizma često može računati samo na permanentnu nesigurnost.

Tradicionalni oblici rada i zaposlenosti menjaju se već decenijama, pa je tako u osamdesetima prošlog veka povremeni rad porastao za nekoliko posto u ukupnoj zaposlenosti u gotovo svim većim zapadnim ekonomijama. Dok se tada prekarni rad predstavljao kao emancipacijski, govorilo se o „freelancerima“, jer je to zvučalo bolje i značilo je veću mobilnost, fleksibilnost, izbor radnog modela koji najviše odgovara radniku, što je trebalo podsticati motivaciju i kreativnost radnika, u praksi se pokazalo da je fleksibilnost tek druga reč za nesigurnost, da se takav netradicionalni oblik rada zapravo ekonomski eksploatiše, a da radnici umesto motivacije osećaju beznađe.

Kapital je od sedamdesetih godina dvadesetog veka do danas uspeo izvesti svojevrsnu neokonzervativnu revoluciju i obrat na način: želeli ste veću fleksibilnost i kreativnost u radu, dobili ste nestabilna radna mesta; zahtevali ste ukidanje zabrane zadovoljstva radom, dobili ste regulaciju i komercijalizaciju zadovoljstva. Ono što je posleratna generacija smatrala izborenim jednom zauvek - pravo na rad i pravo na posao - počelo se urušavati. Ukinuta su mnoga radna mesta, ali je ostao posao koji je trebalo obaviti. Posao za prekarne radnike.

Pojmovi prekarijata i prekarnog rada naveliko su u opticaju, a njihova prisutnost nedvosmisleno ukazuje na nove tendencije u odnosu snaga rada i kapitala, koje pažljivo razmatra Sindikat finansijskih organizacija Srbije, radi pravovremene edukacije svog članstva, jer će jedino dobro obučeni članovi sindikata, koji prepoznaju procese u svom radnom okruženju, znati na koji način da odgovore na sve brojnije izazove. U protivnom, bićemo samo nemi svedoci gomilanja novih problema preko starih i kako se svet divljeg kapitala i profita drži solidarno, a ne svet rada. Ne smemo nikako da zaboravimo da je brzometnim nametanjem prošlogodišnjih izmena i dopuna Zakona o radu kod nas ozvaničeno postojanje prekarnosti zarad interesa divljeg kapitala.

Neizvesnost, nesigurnost i fluidnost u radu i životu utiču da prekarijat nema kolektivno pamćenje; izostaje, dakle, doživljaj pripadanja zajednici u kontekstu dostojanstva, statusa, morala i solidarnosti. Sve je maglovito i nepostojano, pa i očekivanja da će budućnost biti drugačija ili bolja. Nomadizam, kao stalno kretanje, ali u zatvorenom krugu i bez utemeljenja i usmeravanja, razgrađuje odnose sa drugima i prema zajednici.

Upravo zato oni koji istražuju ovu pojavu upozoravaju na preteće simptome koji pogađaju prekarijat. Tiču se, pre svega, stalne anksioznosti zbog neizvesnosti i nesigurnosti. Sledi konfuzija u moralnoj svesti pojedinca zbog doživljaja uzaludnosti da se prevaziđe nesigurnost i živi smisleni i ka budućnosti usmeren život. Tu je i otuđenje, jer se većina ne bavi onim što bi trebalo i ono za šta su osposobljeni, već obavlja ono što ne želi i nad čime nema nikakvu kontrolu. Mnogi ih definišu kao bezlične podanike, a ne građane, jer ne učestvuju u bilo kakvom procesu pregovaranja, niti su politički zastupljeni. Preteća posledica svega ovog je da izostaje empatija sa drugima, ali raste razdražujuća netolerancija i gnev.

Iako se kod nas ova tema zaobilazi, prekarijat je globalni fenomen. U evropskom prostoru ga čine tri osnovne grupe. U prvoj grupi su gubitnici iz kruga klasične radničke klase, dakle oni koji zbog napretka tehnologije ili deindustrijalizacije ostaju bez posla i sele se u servisnu ekonomiju. Ta grupa teži povratku prošlosti, tj. stabilnosti, sigurnosti, regularnim prihodima i novčanim transferima države blagostanja. Drugu grupu čine oni koji prihvataju nesigurnost prosto zato što nikada nisu ni imali stabilnost, predvidljivost i status. Čine ih uglavnom migranti, ali i osobe sa invaliditetom i druge ranjive grupe i ta grupa klizi ka pasivnoj marginalnosti i izolovanosti na periferiji evropskih metropola. U trećoj su oni koji su obrazovani, posebno omladina i mladi profesionalci, ali frustrirani vlastitim radnim i životnim statusom i izgledima. Ova grupa je potencijalna bomba nezadovoljstva koja preti da eksplodira na trgovima velikih gradova.

Korisni linkovi

 

Vlada Republike Srbije

Narodna banka Srbije

Republička agencija za mirno rešavanje sporovaeKapija finansije

Kamatica

Međunarodna organizacija rada

Evropsa socijalna povelja

Kursna lista

 

valute