|
Sindikalno organizovanje je civilizacijska tekovina.
Definisano je Ustavom, Zakonom o radu i Zakonom o mirnom rešavanju sporova.
Naše aktivnosti organizujemo i vodimo u tom smeru.
Samo institucionalno zaštićeni, radnici mogu da zaštite svoja prava. |
Sindikat finansijskih organizacija Srbije izražava zabrinutost zbog pandemije korona virusa i posledica po radnike, jer su mnogi naši članovi u direktnom kontaktu sa klijentima, odnosno korisnicima usluga i, kao takvi, u riziku od zaraze i prenošenja zaraze na druge. Zato je neophodno da se postaramo da njihovo zdravlјe i bezbednost budu na prvom mestu.
U posebnom saopštenju Vlade Republike Srbije nakon proglašenog vanrednog stanja zbog koronavirusa napomenuto je da vanredno stanje ne znači da prestaje rad u privredi, privatnom i javnom sektoru. Vlada preporučuje poslodavcima da proces rada organizuju tako da svi koji to mogu rade od kuće. Ako rad od kuće nije moguć, proces rada treba organizovati tako da se strogo poštuju sve higijensko-tehničke mere za sprečavanje širenja zaraze (ograničen broj ljudi u prostoriji, korišćenje zaštitnih maski i slično). Veoma je važno da u ovom trenutku pokažemo solidarnost i zbog toga Vlada apeluje na poslodavce da se ponašaju odgovorno i imaju neophodno razumevanje za svoje zaposlene. Ovo se posebno odnosi na građane čija deca prestaju da idu u vrtiće i škole.
Prema informacijama kojima SFOS raspolaže, većina banaka i osiguravača je donela odluku da svuda gde postoje tehničke mogućnosti zaposleni obavljaju posao od kuće. SFOS podržava te odluke i podvlači da su poslodavci u tim slučajevima u obavezi da isplaćuju naknadu zarade u punom iznosu, kao i kada se posao obavlja u poslovnim prostorijama poslodavca.
SFOS poziva sve poslodavce da primene principe prevencije i sprovedu sve adekvatne mere da zaštite zdravlјe radnika na radnom mestu. S tim u vezi, neophodno je obezbediti da svi radnici koji imaju simptome ili koji su u karantinu mogu da odu na odsustvo bez bojazni da će izgubiti posao ili prihod.
SFOS očekuje da Vlada Republike Srbije donese odgovarajuća akta kojim bi se na osnovu člana 117 Zakona o radu utvrdila naknada zarade u visini od 100% zarade koju su ostvarili za pretnodnih 12 meseci za zaposlene koji su obuhvaćeni Merama Vlade za sprečavanje širenja i suzbijanja korona virusa (za vreme trajanja karantina, lečenja i drugo).
Zakonom o radu u članu 117 utvrđeno je da: „Zaposleni ima pravo na odgovarajuću naknadu zarade u visini utvrđenoj opštim aktom i ugovorom o radu za vreme prekida rada do kojeg je došlo naredbom nadležnog državnog organa ili nadležnog organa poslodavca do kojeg je došlo zbog neobezbeđivanja bezbednosti i zaštite zdravlja zaposlenih i drugih lica, i u drugim slučajevima, u skladu sa zakonom.“
Na osnovu naveden odredbe Zakona o radu, a u cilju jednoobraznog uređivanja isplate naknade zarade za zaposlene obuhvaćene Merama Vlade Republike Srbije za sprečavanje širenja i suzbijanja korona virusa, pre svega za zaposlene kojima je određena obavezna mera karantina, neophodna je naknada zarade u visini od 100% zarade, kako je prethodno navedeno, uključujući i sprovođenje sličnih mera i u privatnom sektoru, u onim delatnostima čiji su zaposleni upućeni na intezivne kontakte sa stanovništvom, kao što je slučaj u delatnosti pružanja finansijskih usluga.
Sindikat finansijskih organizacija Srbije svoje aktivnosti obavlja držeći se načela: solidarnost = ključ uspeha, a trenutna situacija zahteva potpuno poštovanje i primenu tog načela, tako da ćemo obustaviti održavanje sednica organa dok traje vanredno stanje, dok predsednik i stručna služba SFOS-a nastavljaju da redovno obavljaju svoje obaveze.
U ime Sindikata finansijskih organizacija Srbije i u svoje ime želim vam ličnu i porodičnu sreću, zdravlje i uspeh u Novoj 2020. godini, kao i sigurnost posla i dostojanstvene uslove rada i zarade.
To je godina u kojoj očekujemo razrešenje pitanja kojim će putem dalje ići i nastaviti da radi Sindikat finansijskih organizacija Srbije - SFOS, koje su teme koje će biti prioritetne i ko će ubuduće voditi naš granski sindikat. Odgovor će zavisiti od toga da li ste zadovoljni pozicijom i rezultatima našeg sindikata, ali i da li ste i vi nešto lično učinili da budemo konkretniji, efikasniji i ubedljiviji?
Verujemo da će mladi, koji polako preuzimaju vodeće uloge u organizacijama sindikata – našim članicama imati pravi odgovor na mnogobrojne izazove sa kojima se suočavamo u sektoru finansija, u sektoru koji je tradicionalno prvi na udaru promena u sferi rada.
Iskreno se nadamo i želimo da u novoj godini Konfederaciji slobodnih sindikata - KSS, čiji je je jedan od osnivača i SFOS, konačno bude omogućeno da postane deo Socijalno-ekonomskog saveta i time, sa punim pravom, preuzme punu ulogu aktivnog učesnika u socijalnom dijalogu u Republici Srbiji i da bude glas radnika koje predstavlja i zastupa, čime će, verujemo, biti otklonjen i deo razloga za postojanje ravnodušnosti i odsustva empatije i solidarnosti među našim članicama i članovima.
Predsednik Sindikata finansijskih organizacija Srbije Milan Alempijević
Pored sticanja novih znanja i obogaćivanja sindikalnog iskustva i prakse, međunarodni skupovi na kojima u organizaciji Međunarodne organizacije rada, UNI Global Union – UNI Evropa finansije i Evropske konfederacije sindikata učestvuju predstavnici Sindikata finansijskih organizacija Srbije - SFOS, posebno bogatstvo čine prijateljstva koja započinju na tim okupljanjima.
Na osnovu jednog takvog prijateljstva, koje je izgradio predsednik Mreže mladih SFOS-a Dušan Vasović u okviru sindikalnih skupova mladih Evrope, u Beogradu je od 18. do 20. novembra 2019. godine boravio predsednik Sindikata UniCredit banke, član Skupštine Sindikata banaka Poljske i član regionalnog komiteta UNI Evropa finansije Krištof Gavorski.
U sedištu Konfederacije slobodnih sindikata - KSS održan je 19. novembra sastanak, na kome su, u odsustvu predsednika SFOS-a Milana Alempijevića, domaćini bili koordinator SFOS-a za međunarodnu saradnju Slobodan Mihajlović i predsednik Mreže mladih SFOS-a Dušan Vasović, a uz aktivno učešće predsednika KSS-a Ivice Cvetanovića.
Domaćini su upoznali gosta sa istorijom i trenutnom situacijom u radu, kao i sa problemima sa kojima se Sindikat finansijskih organizacija Srbije susreće u radu. Sa posebnom pažnjom je diskutovano o planovima za sledeću, 2020. godinu (i naredne godine) za osnaživanju SFOS-a i pridobijanju novih članica i članova u saradnji sa kolegama iz UNI Global Union – UNI Evropa finansije.
Gosta je posebno zanimalo trenutno stanje u okviru socijalnog dijaloga u Srbiji, o čemu je podrobne informacije dobio od predsednika KSS-a Ivice Cvetanovića. U otvorenoj diskusiji izvršena je uporedna analiza, po tom pitanju, za Poljsku i Srbiju.
Krištof Gavorski je domaćinima pokazao prezentaciju Sindikata UniCredit banke u Poljskoj i informisao je o aktivnostima tog sindikata, sa posebnim osvrtom na veoma kvalitetnu saradnju sa UNI Evropa finansije i njihovu značajnu podršku.
Zaključak učesnika ovog sastanka je da je ovo tek prva poseta, odnosno prvi korak na putu jačanja bližih odnosa saradnje između sindikalaca u sektoru finansija Poljske i Srbije i da će tokom sledećih susreta biti konkretizovana ciljevi i sadržina te saradnje.
Deset procenata svetskog radništva s najvećim platama zarađuje 48,9% ukupnog svetskog dohotka, a 80% radnika na svetskom nivou zarađuje svega 31% ukupnog svetskog dohotka, pokazuju podaci iz najnovijeg istraživanja Međunarodne organizacije rada (MOR). Rezultati istraživanja MOR-a predstavljaju prvu procenu nejednakosti u dohotku od rada na globalnom nivou.
Nejednakosti unutar država su i dalje u porastu, a istraživanje je pokazalo da je povećanje udela 5% najbogatijih unutar države povezano sa opadanjem udela ostatka stanovništva. Ponovo je dokazano da neoliberalne dogme prema kojima od „efekta prelivanja“ (trickle-down) koristi imati svi, nemaju utemeljenost u stvarnom svetu. Prosečna zarada 50% procenata radnika sa nižim platama iznosi svega 198 američkih dolara mesečno.
Dodatno zabrinjava podatak prema kojem su u siromašnijim državama nejednakosti u proseku veće nego u bogatijim. To samo ilustruje koliko je položaj najsiromašnijih u već siromašnim državama nepovoljan. Afričke države Demokratska Republika Kongo, Obala Slonovače, Liberija, Niger i Uganda imaju najmanje jednaku distribuciju dohotka na svetu. Srbija je država sa najvećim nejednakostima u dohotku u Evropi.
U periodu od 2004. do 2017. godine (za koju postoje poslednji raspoloživi podaci) udeo 20% sa najvećim primanjima porastao je sa 51,4% na 53,5% u ukupnim primanjima, dok udeo srednje klase i najsiromašnijih opada. Udeo 20% najsiromašnijih spao je na svega 3,5%, a uzrok tome je rast nejednakosti u državama kao što su Indonezija, Italija, Nemačka, Pakistan, Velika Britanija i SAD.
U navedenim državama javlja se obrazac „hokejaškog štapa“ – srednja klasa i najsiromašniji imaju sve niže prihode, dok prihodi najbogatijih rastu. Ovo se posebno odnosi na Nemačku, SAD i Velika Britanija.
Pored toga, na redovnom zasedanju Međunarodne konferencije rada u Ženevi (juna 2019.) predstavljen je Globalni indeks prava, dokument koji predstavlja prikaz stanja sindikalnih prava širom sveta. Indeks se kreće od 1 do 5+ i znači: 5+ – ne garantuju se sindikalna prava kao posledica nepostojanja vladavine prava; 5 – ne garantuju se prava; 4 – sistematsko kršenje prava; 3 – redovno se krše prava; 2 – kršenje prava se ponavlja; 1 – bez redovnih kršenja prava. Kao i prošle godine, Srbija zauzima neslavno mesto u indeksu 4 koji okuplja zemlje u kojima se sistematski krše sindikalna prava. Izveštaj iznosi opštu ocenu demokratije u krizi, porast kršenja sindikalnih sloboda i prava na globalnom nivou, kao i sve nasilnije metode koje se primenjuju protiv sindikalnih aktivista, fizičko nasilje, hapšenja i ubistva.
Rast globalnih nejednakosti su pored ekoloških problema gorući svetski problem na koji globalne elite – krojači naše sudbine i dalje žmure. Dokle?!
Sindikat finansijskih organizacija Srbije — SFOS je bio domaćin prve plenarne konferencije, održane od 19 do 21. juna 2019. godine u Beogradu u okviru Projekta „Učešće zaposlenih u promenama u radu u okviru finansijskih transnacionalnih grupa: obuka i politika od direktiva Evropske unije do trenutne prakse“ koji je odobrila Evropska komisija Evropske unije, a čiji je nosilac Sindikat osiguranja i finansija Italije (Federazione Italiana Sindicato Assicurazioni Credito — FISAC). Podršku Projektu je pružio i UNI Global Union, UNI Evropa finansije.
Učesnici u Projektu su 24 pridružene organizacije, uključujući i osam transnacionalnih grupa, od kojih je sedam zastupljeno od strane predstavnika njihovih evropskih saveta zaposlenih, a osmu predstavlja pet italijanskih granskih sindikata iz centrala bankarskih grupa, i to: Intesa San Paolo, UniCredit Group, Credit Agricole, BNP-Paribas, Société Générale, Groupama, KBC i Santander, koje su prisutne u svim evropskim zemljama.
Uključivanjem većine evropskih saveta zaposlenih koji su učestvovali i u prethodnom projektu („Evropski saveti zaposlenih i evropske kompanije u sektoru finansija: kako podsticati učešće zaposlenih i predviđanje promene“), FISAC podvlači kontinuitet i praćenje rezultata zajedničkog rada tokom 2016-2017. godine. To važi i za nacionalne granske sindikate u sektoru finansija, između ostalih: FABI/ FIRST/ UILCA/ UNISIN (iz Italije), FO-FEC (iz Francuske), kao i SFOS (iz Srbije).
Učesnici Projekta su i predstavnici Evropskog parlamenta iz Strazbura koji lobiraju za svet rada. Posebno je važno naglasiti da je FISAC prvi put primio zvaničan dopis koji potvrđuje aktivno učešće i Evropske bankarske asocijacije, koja je predstavnik poslodavaca u bankama. Reč je o formalnom pismu „o namerama“, a evropske bankarske asocijacije biće konkretno angažovane u doprinosu implementacije Projekta i pružiće dodatnu motivaciju predstavnicima menadžmenta iz navedenih transnacionalnih grupa da prisustvuju ključnim akcijama i da se uključe u diskusije, kako bi se unapredio program socijalnog dijaloga.
Ovim projektom FISAC posebno povezuje određen broj nacionalnih sindikata, kako bi dobili formalnije predstavljanje svojih zemalja, uključujući šest novih članica: Bugarska, Mađarska, Malta, Rumunija, Slovačka i Slovenija, kao i tri zemlje u procesu pristupanja Evropskoj uniji: Albanija, Srbija i Turska. Predstavnici sindikata iz ovih zemalja su podneli izveštaje o socijalnom dijalogu u svojim zemljama, koji pokazuju velike sličnosti u mnogim problemima, ali i pojedine specifičnosti za svaku od njih. Posebna tema je bila posvećena statusu zaposlenih u Intesa San Paolo grupi.
Brzina promena je najveći izazov za sindikate u finansijskom sektoru, jer deluje kao da se industrijski odnosi i socijalni dijalog kreću između pukog odbrambenog pristupa i istinskih napora da se kroz inovativna znanja i alate zaštite i poboljšaju uslovi rada i osnaže perspektive zapošljavanja. Sve te promene višestruko izazivaju snagu sindikata, a posebno kako organizovati radnike koje ove promene pogađaju, odnosno kako te radnike zaštiti i staviti pod okrilje kolektivnog pregovaranja.
Jednoglasan je zaključak da sindikati moraju da prate izazove koje donose promene, a posebno predstavnici sindikata koji neposredno rade u transnacionalnim finansijskim grupama, u prvoj liniji sudara sa izazovima i u radu sa zaposlenima koje zastupaju.
SFOS su na Konferenciji predstavljali Zorica Mandić, Katarina Čakajac, Dušan Vasović i Slobodan Mihajlović, koji je u funkciji koordinatora za međunarodnu saradnju razgovarao sa šefom UNI Evropa finansije Anđelom di Kristom o budućoj saradnji, na koji način UNI Global Union može da doprinese kvalitetnijem radu SFOS-a i preliminarno je dogovorena poseta predstavnika UNI Evropa finansije za drugu polovinu septembra, kada će u Beogradu ti razgovori biti ozvaničeni sporazumom.
Druga plenarna konferencija — od ukupno tri — biće održana sredinom novembra u Rimu, u Italiji.
Tema odliva mozgova iz Srbije danas je aktuelnija kao nikada pre, posebno jer su procene da svake godine našu zemlju u potrazi za boljim standardom i perspektivom napusti najmanje 35.000 ljudi. Prema podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj, od 2000. godine iz Srbije je otišlo više od 650.000 ljudi, najviše mladih, a prema anketama, Srbiju trenutno želi da napusti gotovo polovina populacije između 15 i 29 godina, bez ideje o povratku. Bez povećanja privrednog rasta i zaposlenosti i bez povećanja životnog standarda, a uz ovakve uslove rada, u našoj zemlji će ostati samo oni na vlasti i oni koji nemaju gde da odu.
Takva „perspektiva“ bi morala da zabrine i državu, i poslodavce, i sindikate; sve. Da vlast brine o budućnosti, omogućila bi da socijalni dijalog bude do te mere razvijen da poslodavci očekuju od radnika da se sindikalno organizuju, i da to vide kao nacionalni interes, nešto što zagovaraju i primenjuju neke pametnije i razvijenije zemlje od naše. Nije baš sve u direktnim stranim investicijama, koje su već dugi niz godina predstavljene kao jedini lek za oporavak naše ekonomije. Postavljen je važan zadatak kreiranja povoljne poslovne klime, čime bi bio omogućen dolazak investitora. „Povoljna poslovna klima“ reflektovala se u subvencionisanju privatnog kapitala novcem iz javnog budžeta i kontinuiranom urušavanju prava radnika u cilju pojeftinjenja radne snage za kapital. Efekata gotovo da nije bilo, čemu svedoče nezaposleni, kao i visok procenat ljudi koji žive ispod granice siromaštva.
Kada je reč o sindikatima, postojeća sindikalna praksa teško pronalazi odgovore na probleme radništva. Promene u društveno istorijskim i ekonomskim okolnostima, poput ukidanja politike pune zaposlenosti, zahtevaju nove oblike sindikalnog delovanja. Borba za radna prava odavno nije dominantna prva asocijacija na spomen sindikata. U povoljnijem slučaju, te će asocijacije pre biti sindikalni krediti, radničke igre ili svinjske polutke. U nepovoljnijoj opciji, to će biti sporazumi i talovi s vlastima i vlasnicima, zatvaranje očiju na privatizacijski kriminal i sklonost kompromisima da bi se očuvao kakav takav ‘status quo’. Svako eventualno osporavanje takvih asocijacija i prateće zagovaranje sindikalizma kakav poznajemo kao jedinog rešenja za odbranu prava radnika bilo bi posve suludo. Ne samo zato što su te asocijacije vrlo ukorenjene u konkretnim radničkim iskustvima, nego i zato što klasična sindikalna forma najugroženijim radnicima ne uliva sigurnost da je sposobna da se izbori za poboljšanje njihovog položaja. Iz toga sledi nepoverenje, ili čak potpuna indiferentnost radnika prema sindikatima.
Ipak, svaljivati krivicu za opadanje moći sindikata na njih same, kao da ulogu u tome nisu odigrali neki istorijski procesi, bilo bi nepošteno. Manjak borbenosti vrlo je razumljiv ukoliko se sindikalno delovanje posmatra u širem istorijskom okviru, prvenstveno na prostoru bivše Jugoslavije i razloge zašto nas ovde sindikati asociraju na svinjske polutke. Naime, u 45 godina jugoslavenske sindikalne istorije sindikati su delovali u, barem nominalno, radničkoj državi. Logika je bila, ako je država radnička, onda radnička klasa nema razloga da se buni. To ne znači da radničkih štrajkova nije bilo, već to znači da ih sindikati nisu ni organizovali, ni predvodili.
Druga objektivna činjenica važna za razumevanje današnjeg pada kapaciteta sindikata za borbe za zaštitu i unapređenje radničkih prava tiče se promena dominantnih modela zapošljavanja. Tu je reč o dva trenda koji, svaki na svoj način, potkopavaju snagu organizovanja i potencijale radničkih organizacija uopšte, pa time i sindikata. Prvi je smanjenje zaposlenosti, odnosno povećanje — marksističkim rečnikom rečeno — rezervne armije rada. Nasuprot socijalističkim sistemima, koji su težili smanjenju nezaposlenosti, odnosno postizanju pune zaposlenosti, kapitalističkoj privredi potreban je statistički značajan udeo nezaposlenih u radno sposobnom stanovništvu da bi cena rada mogli držati pod kontrolom. Dakle, nezaposleni su potrebni da bi poslodavci mogli koristiti argument: „ako ti nećeš da radiš, ima ko hoće“.
Ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade Jožef Štiglic stalno ukazuje na problem porasta nejednakosti i upozorava na problem tržišnih monopola koji ostvaruju visoke profite sa jedne strane, dok se, sa druge strane, zadržava nizak nivo investicija praćen niskim zaradama koje ne mogu ispratiti rast cena. Upozorio je da se ne sme zanemariti uloga države u modernim ekonomijama, jer su one te koje obezbeđuju ulaganje u ljude, u socijalnu politiku i zaštitu životne sredine, kao i da se sve navedeno ne može samo prepustiti kompanijama, naročito ne multinacionalnim kompanijama.
Drugi je trend smanjenje sigurnosti zaposlenja, tj. prekarizacija radnika. Do toga dolazi bilo favorizovanjem ugovora na određeno u odnosu na neodređeno vreme, bilo pojavom novih formata, kao što su agencijski rad ili ugovor o radu bez garantovanog radnog vremena (tzv. ‘zero-hours contracts’). Uzevši u obzir da je dominantan format sindikalnog organizovanja organizovanje na radnom mestu, onda je jasno da povećanje protoka radnika kroz preduzeće, kao i strah od osvete poslodavca u slučaju sindikalnog organiziranja — u uslovima u kojima je svaki radnik zamenljiv — pad sindikalnog organizovanja radništva čini potpuno razumljivim.
Uklanjanjem ovih prepreka sindikalnom organizovanju koje se mogu nazvati materijalnima, postoje i one koje su ideološke prirode. U onom smislu u kojem se govori o kulturnoj hegemoniji, odnosno nametanju optika i perspektiva kojima tumačimo stvarnost i koje koristimo kao orijentire u delovanju, pobeda neoliberalizma označila je pobedu atomiziranja pojedinaca. Kada su se programske poruke Margaret Tačer da „ne postoji društvo, već samo pojedinci i njihove porodice“, te da „[neoliberalizmu] nema alternative“ praktično realizovale, radnici su ostavljeni da ih štite samo njihove privatne mreže poznanstava, dakle privatni socijalni kapital, a radničke organizacije koje se suprotstavljaju neoliberalnim politikama potpuno su marginalizovane.
Suprotstavljanje socijalno destruktivnim politikama, uključujući eroziju radničkih prava, zahtevaju zato nove oblike radničkog organiziranja. Dodatni izazov na koji se pri tom, na post-jugoslavenskom prostoru, mora odgovoriti izostanak je istorije borbenog sindikalizma. Utoliko je teško govoriti o receptima sa ikakvom garancijom uspešnosti, ali može se govoriti o konkretnim problemima na koje se očekuje da sindikalizam odgovori, kao i o nekim stranim iskustvima koja mogu služiti kao inspirativni modeli za novi talas borbenog radničkog organizovanja.
Tu se posebno misli na nove modele organizovanja radnika tokom poslednjih nekoliko godina, otkako se sve više radi na takozvanim ‘social movement’ sindikalizmu (socijalnog pokreta) i ‘community’ sindikalizmu (zajednice). Kao što se može zaključiti iz njihovih naziva, oba su načini na koje sindikalno organizovanje prevazilazi granicu između radnog mesta i javnog delovanja, odnosno prevazilazi granicu između konzervativno shvaćenog sindikalizma — kao borbe za materijalna prava uske grupe radnika, organizovane u preduzeću ili grani — i političkog delovanja. Pritom ‘social movement’ sindikalizam stremi ka tome da stvara šire koalicije koje se sastoje od različitih aktera civilnog društva i političke scene za postizanje širih društvenih ciljeva, dok ‘community’ sindikalizam stvara saveze u lokalnoj zajednici, koja okružuje specifično radno mesto za koje je vezana radnička borba. Za oba ova modela primere je moguće pronaći u mnogim zemljama.
Međutim, nijedan od ova dva modela nije univerzalno rešenje za sve probleme. Recimo, nijedan ne odgovara na probleme „podzaposlenih“ — onih koji rade nepuno radno vreme, rade povremeno ili rade više poslova — ili nezaposlenih radnika. Ipak, na probleme tih populacija u poslednje vreme odgovara najveći britanski sindikat, Unite the Union, koji je uz organizovanje na radnom mestu uveo i sindikalno organizovanje u lokalnim zajednicama. Taj sindikat time pokušava stvoriti sindikalnu mrežu koja će uključivati sve bez obzira na radni status, trudeći se tako da artikuliše i potrebe onih koji u pravilu ostaju nevidljivi sindikalnim i političkim akterima.
Polazeći od svekolike nesretne istorije i uprkos aktuelnim izazovima i problemima, radničko organizovanje za statusna, materijalna i socijalna prava, sa posebnim akcentom na kolektivno pregovaranje, moraće da ostvari realnu razvojnu perspektivu. U protivnom, kao što je već rečeno, uz ovakve uslove rada, u našoj zemlji će ostati samo oni na vlasti i oni koji nemaju gde da odu…